promatram te u dodiru...
u oprezu usana dok polako prinosiš šalicu vreloga čaja...
u hirovitim prstima što ukroćuju nestašni pramen...
u laganom stisku ruke, trncima utkanom pozdravu na mome dlanu...
slijedim te u očima kojima zamišljeno zuriš kroz prozor...
čijim sjajem ocrtavaš smiješak...
čijom nježnošću razapinješ mene...
čijim skretanjem šapućeš o nesigurnosti...
u sebe, u mene, u nas...
i slušam te dok plaho dišeš...
dok u plamu vičeš iza rumenog vela...
dok tišinu razbijaš melodijom smijeha...
dok ispisuješ sebe, oko mene, kroz mene, u meni...
I zato te čeznem...
zato te žudim...
zato te snivam....
zato te u sebi imam sve više i više...
i ne postoji način da to više spriječim...
ne postoji način da zatvorim sebe pred tobom...
...
...ne postoji način da te ne zavolim.
Objavio Pointless u 9. srpanj 2011 1:53:57 | 2 komentara
drugi sad neki
vjetrovi pušu
kotrljaju sjećanja
po prašnjavom putu
tamo
gdje smo bili...
a bili smo
jedno u snu
jedno na javi
gradili mostove
kroz svjetove mašte
i sa njih otpuhivali
latice smijeha
neka lete,
neka lete...
i letjele su
nošene nekim
svojim vjetrom
ususret nebu
ususret suncu
sve manje i manje
sve dalje i dalje
u našim očima
nestale...
i makar,
drugi sad neki
vjetrovi pušu
redovito
po mostu prođem
pa šapnem u daljinu
zamolim, u daljinu
barem jedna
da se vrati...
Objavio Pointless u 8. prosinac 2008 23:06:47 | 3 komentara
izblijedjet će jednom
iluzije ove
zazvat će duša
neke nove snove
i živote nove
tada ćemo sniti
svjetlošću prepoznati
blistavi u tami
skupa, opet,
ćemo Biti
Objavio Pointless u 19. studeni 2008 1:55:46 | 1 komentara
izvire ljubav
po žednim
usnama tvojim
izvire žarko
sred grudiju mojih
otvaram sebe
da napojim tebe
tebe, srećo,
da jednom možeš
i ti
sebe dati
Objavio Pointless u 19. studeni 2008 1:53:43 | 1 komentara
kasno je...
kroz krošnju drveta
vide se zvijezde...
vjetar pjevuši
nostalgičnu melodiju,
latice proljeća
plešu ti po trbuhu...
sklopljenih očiju
slikam te u sjećanju...
prekrasna si.
Objavio Pointless u 19. travanj 2008 23:40:49 | 5 komentara
...negdje duboko, na dnu jednog mora, nastao je mali mjehurić. Nije to bio nikakav jedinstveni mjehurić, tek jedan od milijuna nastalih na listovima morskih algi, ali on je vjerovao drugačije. Vjerovao je... da je poseban. Već u svojim prvim mikrosekundama kada mu se tek formirala opna promjera par molekula kisika, pogledao je svijet oko sebe i zaključio da je nastao na poprilično zgodnom i zanimljivom mjestu. Iznad njega se prostiralo ogromno tamnoplavo prostranstvo u kojem bi tu i tamo zasvjetlucale nekakve točkice, a sa ruba lista imao je dobar pogled i na beskrajna polja čudnih bića koja su se stiskala jedno uz drugo i jedno preko drugoga, tvoreći fascinantnu masu. Bili su veličinom slični njemu pa i veći, samo nekako oštrijih crta lica i mrzovoljno sive boje. Mjehurić po prirodi nije volio gužvu tako da je vjerovao da je prošao puno bolje od tih jadnika te je sa užitkom razmatrao tu misao cijelu sljedeću mikrosekundu.
Mjehurić je sa nesmanjenim žarom nastavio proučavati okolinu. Mikrosekunde su prolazile, pretvarale se u milisekunde... U glavi je već izmjenio stotine teorija o tome što su zapravo svjetlucave točkice, počevši od one koja je dugo obećavala - da se radi o rupicama na nekakvom platnu, pa do jedne zaista blesave na koju se sramio uopće pomisliti - da se možda radi o složenim strukturama molekula baziranih na ugljiku čije su unutarnje iterakcije popraćene pojavom nekakvih valova koji onda putuju do njega i on ih vidi kao svjetlost... Takve budalaštine je pripisivao kratkotrajnim povećanjima udjela dušika unutar njegove opne.
Kako su milisekunde prolazile, okolina mu je bila sve manje zanimljiva, barem iz trenutne perspektive. Pokušavao je nebrojeno puta pomaknuti se, možda barem do drugog ruba lista, ali svi pokušaji su završavali neuspjehom. Situacija je u trenucima postajala toliko kritična da je čak i zavidio čudnim sivim bićima na njihovoj bliskosti i gužvi. Oni su barem mogli međusobno raspravljati o svojim teorijama...
I tako, jedne tmurne mikrosekunde mjehurić stane preispitivati svoje postojanje, "zašto?", "kako?", "zbog čega?", "kuda?", sve su to bila pitanja koja su mu se motala unutar opne ali koliko god da je bio klonuo duhom, još uvijek je vjerovao da je poseban - da njegov život ima neku svrhu. Još jednom je sa čežnjom pogledao gore prema svjetlucavim točkicama koje su ga toliko fascinirale i svakim svojim dijelićem kao da je mogao osjetiti kako ga privlače... - "Privlače!?" - u čuđenju i nevjerici, mjehurić je vidio kako se odvaja od lista i polijeće u visinu! - "Što je ovo, što mi se to događa!?" - bile su jedine riječi koje je uspio promucati. List i siva bića postajali su sve manji i izgubili se u mutnom plavetnilu. Svjetlucave točkice prolazile su okolo njega ali bio je previše uzbuđen da bi ih pozornije proučavao. Nešto drugo mu je privuklo pažnju. Svjetlost, sjajnija od bilo koje koju je do sada vidio lebdila je daleko iznad njega, svakom mikrosekundom sve bliža i bliža. Kao opčinjen promatrao je taj novi prizor a onda ga poput munje pogodi misao - "To je kraj!" - Osjetio je kako mu panika puzi niz opnu - "Kraj bez smisla, život bez svrhe!". Da je imao dlake, vjerojatno bi se naježio. Nije mogao ništa učiniti, samo čekati... i na vrhuncu iščekivanja, kada je svjetlost bila bolno blizu, osjetio je kako mu se opna rastvara, i nestaje......
Polagano je dolazio k sebi, još zbunjen od šoka... ...bio je ogroman! U potpunosti je okruživao svoj nekadašnji dom, a prostranstva koja je nekad smatrao beskrajnim postala su tek nezamjetni djelić onoga što je sada vidio - nepregledno crnilo posuto svjetlucavim točkicama neusporedivo sjajnijim od onih koje je nekad davno želio proučavati... i postalo mu je kristalno jasno - njegov život nije završio...
Njegov život tek počinje.
Objavio Pointless u 14. travanj 2008 22:59:23 | 4 komentara
Jednom davno... dok je Zemlja još bila bez Mjeseca, u jednoj maloj udolini, usred zelene šume, živjeli su jedna ruža i jedna ribica. Ruža je rasla na obali potoka, lagano se nadvijajući nad površinu, šireći raskoš svojih latica. Dok je ribica vrludala kroz vode potoka, znatiželjno zavirujući pod svaki kamenčić i iza svake travčice. I jednoga dana, dok je znatiželjno skitala uz obalu, ribica zamijeti čudnu boju kakvu još nije vidjela kako se prekrasno razlijeva na površini, i istog trena znažno zamahne repićem i skoči iznad vode... i imala je što vidjeti: prekrasna crvena ruža lagano se njihala na povjetarcu i mjerkala neobičnog gosta koji je iskočio iz dubina.
- Ahoj! - izusti ribica
- Bokić, - odgovori ruža - ja sam ruža.
- Drago mi je, ja sam ribica... - toliko je stigla progovoriti i onda je uz lagani "buć" pala natrag u vodu ali samo nakratko, još jače je zamahnula repićem i opet se našla iznad površine... Tako su ruža i ribica ostatak dana proveli u tom čudnom razgovoru. Ribica je uporno skakutala, a ruža je sa smiješkom promatrala novog sugovornika, uživajući u njegovoj pozornosti. I dolazila je ribica i drugi dan... i treći... i s vremenom, životinje koje su dolazile na pojenje prenosile su vijest o neobičnom prijateljstvu ruže i ribice. Ribe i rakovi prenijeli su priču po vodama... šumske ptice svojim cvrkutom prelazile su planine i javljale svojim dalekim rođacima. Cijela šuma, rijeke i zrak znali su za ružu i ribicu.
Kroz razgovore, ribica je saznala da ruža želi narasti što viša, kako bi ju svi zamijećivali, i kako bi im mogla pokazati svoju ljepotu... a ruža je saznala kako ribica želi proputovati po svijetu i obići sva mora i rijeke kako bi zadovoljila svoju znatiželju. Razumjela je ruža ribicu i ribica ružu. Zajedno su maštali o budućnosti i uživali u zajedničkim danima. U tom zajedničkom druženju, zaboravili su i na svoje prvotne želje, nestrpljivo su iščekivali svaki novi dan susreta iznad površine.
Vrijeme je prolazilo. Starili su i ruža i ribica. Ribica je radila sve manje skokove nad vodom. Ružine latice su treperile i na najmanjem povjetarcu, nesigurno se klimajući. Žamor zabrinutosti i tuge prenosio se šumom, rijekom i zrakom. To sve promatrala je Zemlja i sažalila se nad ta dva bića. Jedne večeri, kada u ribici više nije ostalo snage... i kada su ružine latice već počele opadati... Zemlja im se obrati...
- Ružo, ribice, uspjeli ste dobiti simpatije svih životinja u šumi, zraku i vodi, a i moje... zato, ispuniti ću vam svakome po jednu želju. -
Ribica i ruža bili su presretni zbog ove prilike, počeli su razmišljati što žele, i prisjetili se svojih davnih težnji, neispunjenih snova... i rekli Zemlji svoje želje. Zemlja uze ribicu i pretvori je u svu vodu svijeta i reče: "Sve zemlje koje si htjela vidjeti, sva mora koja si htjela obići... sada su tvoja." Zatim primi ružu, pretvori ju u Mjesec i pusti da kruži oko svijeta: "Najviše visine sada su tvoje i tvoje lice biti će poznato svim bićima svijeta."
Napokon, pomisli ruža, pomisli ribica... biti ćemo sretni. Ali prošao je dan, prošla su dva... ribica je otkrila da je iza svakog kamenčića samo pijesak... iza svake travke, druga travka... i da ni u svim morima nema ničeg ni približno prekrasnog kao što je bila ruža. Ruža je shvatila kako su samotne visine, da niti divljenje cijelog svijeta nije jednako pažnji koju je dobivala od ribice... i nedostajalo joj je njezino svakodnevno skakutanje... iznad površine.
Od tada... Mjesec kruži oko svijeta i pokazuje svoje usamljeno lice, zrakama milujući površinu vode... dok se voda željno uzdiže gdje god Mjesec prolazi... težeći ka još jednom skoku... do svoje ruže...
THE END
Objavio Pointless u 11. travanj 2008 23:20:31 | 4 komentara
Ova je pjesma,
pisana tebi.
I u njoj ti želim
reći nešto o sebi.
Kada te vidim,
nije mi lako,
oko gledat bi htjelo,
srcu je slatko.
Al' nešto me priječi,
ponos... il' strah,
ne bih znao reći.
Ali jedno znam.
Dok te gledam,
osjećam se tako...
sam.
Objavio Pointless u 23. rujan 2007 0:34:00 | 13 komentara
Sada
sa mnom si
miluješ mi misli.
Dodir taj
jako prija
al' i tugu budi.
Stvaran, on nije.
Ipak
drago mi je
što si tu…
…misao
iako krhka
neka
je utjeha.
Objavio Pointless u 16. rujan 2007 22:12:00 | 4 komentara
Skriveni iza stihova
igra dviju duša
sklonjeni od strahova
uho samo sluša.
Tko tu koga traži
tko znakove daje
jedno drugo draži
samo da igra traje.
Tu pobjednika nema
ne može ga biti
vječna tu je trema
tko će više skriti.
Objavio Pointless u 8. rujan 2007 21:28:00 | 6 komentara